“Volim ove slučajne nezaboravne uspomene koje me nasmijavaju bez obzira na to što mi se trenutno događa."
Osnovna obilježja mlađeg kamenog doba ili neolita su razvoj zemljoradničke i stočarske privrede, koja je uvjetovala sjedilački način života, te pojavu prvih ruralnih naselja.
Na osnovu keramičkih artefakata samostanske zbirke iz razdoblja neolita može se odrediti da oni pripadaju različitim razdobljima starčevačke, sopotske i vinčaste kulture što svjedoči o naseljenosti ovih krajeva u razdoblju od oko 6.000 do oko 4.000 godinea prije n.e.
Pripadnici ovih kultura bavili su se zemljoradnjom i stočarstvom, a svoja naselja gradili su na prirodnim uzvišenjima uz obale rijeka, potoka i u močvarama. Izrađivali su keramičko posuđe od pečene gline, a neke su i ukrašavali.
Upotrebljavali su i kameno oruđe, kao i odbitke, koje su umetali u drvene alatke, a u ovoj kulturi prvi put se pojavljuju kamene sjekire s rupom za nasad.
Zbog velike mobilosti ovog stanovništva danas uz obalu rijeka Save, Tolise i Briježnice možemo pronaći tragove neolitskih naselja u brojnim mjestima (Oštra Luka, Bok, Matići, Tolisa, Donja Mahala).
Bosanska Posavina je pripadala rimskoj provinciji Panoniji. Rimska cesta išla je kroz Bosansku Posavinu i ulazila kod Broda – Kadar – Vrbovac – Potočani – Odžak – Balegovac – Dubica – Vojskova gdje je izlazila na drugu stranu Save.
Iz vremena rimske vlasti na prostorima Bosanske Posavine ostalo je dosta tragova i bogatih nalazišta ostataka ljudske kulture i prisutnosti.
Naseljenost ovih krajeva u prvim stoljećima naše ere potvrđena je pronalaskom artefakata u Vidovicama, Oštroj Luci, Donjoj Mahali, Tolisi i Grebnicama.
Poznato je da su ovi krajevi nakon podjele Rimskoga carstva (podjelu je izvršio rimski car Teodosije 395.godine), na istočni i zapadni dio, ostali u sastavu zapadnog dijela ili koje se od tada zvalo Zapadno Rimsko Carstvo.
“Volim ove slučajne nezaboravne uspomene koje me nasmijavaju bez obzira na to što mi se trenutno događa.
U Srednjem vijeku ovaj kraj su naselili Hrvati, a sama Posavina je bila sastavnica župe Usora ili oblasti Usora koja se dijelila na župe. Uži dio Posavine činila je župa Nenavište koja se prostirala na području današnjih općina: Modriča, Gradačac, Odžak, Šamac, Domaljevac i Orašje te dio Brčkog. Najveći dio župe Nenavište bio je podijeljen na vlastelinstva. Najveći dio teritorija župe Nenavište s lijeve i desne strane rijeke Bosne ulazio je u sastav vlastelinstva Bosanske biskupije utemeljene donacijom hercega Kolomana. Nešto kasnije ono će biti prošireno novim darovnicama bosanskog bana Mateja Ninoslava, potom ugarskog kralja Bele IV., te bana Prijezde i na koncu bana Stjepana II. Kotromanića. Posavina je sve do 1319. godine bila izravno pod vlašću ugarsko – hrvatskih vladara te su oni proveli i određene administrativne promjene.
U ruke bosanskih banova ovaj kraj je ponovno došao najkasnije sredinom XIV. stoljeća, za vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića. Godine 1324. dobio je od ugarsko – hrvatskog vladara u posjed župu Usora i titulu bana Usore.
Župa se prvi put spominje u jednoj ispravi 1326.godine. Najveći dio župe Nenavište u Usori predstavlja današnju Bosansku Posavinu. Područje župe Nenavište u srednjem vijeku bilo je od posebnog značenja, kako strategijskog, tako i gospodarskog, za brojne susjedne vladare pa i šire. Otuda ne iznenađuje da su u ovom dijelu Bosne podignute brojne važne utvrde, a i značajna naselja. Neke od njih su: Dobor, Nenavište, Miloševac, Modriča, Dubica, Novi na Savi i dr.
Poznato je da su franjevci i prije austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, bili najpoznatiji sakupljači različitih starina i oružja.
U vrijeme pobune u ovom kraju, 1858.godine (Protina buna), izvori bilježe suradnju pravoslavnih Srba i katolika Hrvata u ustanku, sa zajedničkim vodstvom dvojice svećenika, prote Stevana Avramovića i toliškoga gvardijana fra Stjepana Mikića – Švabića.
Ovim ustanicima oružje je dolazilo osim s austrijske strane (Vojna Krajina), i iz Srbije. Fra Martin Nedić (1810.-1895.) zapisao je da je pop Avramović prije ustanka u Srbiji nabavio četiri vreće smotakah (fišeci) i 13 pušakah s bajonetima. U nešto kasnijim ustaničkim vrenjima sudjelovao je i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je prosinca 1863.godine u Liegeu za svoje sunarodnjake u Bosanskoj Posavini kupio 273 komada pušaka najnovijih modela.
Prvi popis, u kojem je pored drugih predmeta (arheoloških, povijesno – umjetničkih, etnografskih, prirodnjačkih) sadržan i popis oružja i vojne opreme, uradio je 1988.godine fra Kruno Pejičić (1919.-1989.). Ovaj popis predstavlja jedini pisani trag o sadržaju zbirke, koja pored starih džeferdara, pušaka, sablji i noževa posjeduje povijesne predmete veće vrijednosti, kao što je durbin begova Gradaščevića, buzdovan Hadži Loje…
Zbirka oružja i vojne opreme imala je privilegij biti izlagana daleke 1896. na Milenijskoj izložbi u Budimpešti.
Novac se počeo kovati u 7. stoljeću prije Krista u Maloj Aziji, a dotada su se ljudi služili trampom, tj. zamjenom određenih dobara. Vrlo dugo se novac kovao isključivo ručno, što je trajalo sve do 16. stoljeća, kada se izumljuju prvi strojevi. Novac antičkoga svijeta danas nam je iznimno važan povijesni faktor koji govori o nastanku, širenju i nestajanju određenih država, te važnim segmentima istih.
Prvi bizantski novci stoje na razmeđu između antičkoga i srednjovjekovnog svijeta. Dva opozitna shvaćanja društva, života i svijesti očitovat će se i na novcu.
U prvom razdoblju u Bizantu se nastavlja rimska tradicija kovanja – prikaz cara na aversu, ali sada frontalni lik, a ne profil. Prikaz na reversu donosi kršćansku ikonografiju, odnosno simbole, a kasnije se umjesto simbola javlja frontalni lik Krista. U uporabi su bili zlatnici – solidus i razne varijante brončanog novca, dok se srebrni novac jako malo kovao.
Glavna osobina novca ranog srednjeg vijeka je loša kakvoća metala, gruboća izrade i općenito slab umjetnički doseg.
Najveća promjena koju donosi 16. stoljeće jest način kovanja novca. Dotadašnja tehnika podrazumjevala je stanjivanje metalne pločice čekićem, nakon čega se pristupalo izrezivanju viška i dotjerivanju.
Grčko – ilirski novac je naziv koji se odnosi na novac u jugoistočnom području Jadranskog mora (u južnoj Dalmaciji i na području današnje Albanije) u predrimsko doba.
Novac Rimske Republike se na našim područjima počinje javljati s prvim rimskim osvajanjima Ilirika u drugoj polovini 3.stoljeća prije Krista. Glavna karakteristika ovoga novca je iznimno bogatstvo prikaza na aversu i reversu: cijela plejada mitoloških likova, božanstava, personifikacije, ali i legende koje se vezuju za tradiciju određene obitelji. U najvećim je količinama kovan srebrni novac (denarius, quinarius), a ponekad je na njemu ostavljan nazubljeni rub (serratus), da bi se kontrolirala čistoća srebra.
U 17. i 18. stoljeću, bez obzira na sve društvene promjene, u opticaju je najviše kovani novac, bakreni i srebrni, odnosno posrebreni. Ustaljuju se nominale koje će se zadržati duže vrijeme: denar (Mađarska), kreuzer i thaler (Austrija), real (Španjolska), groš (Poljska), sol (Francuska) i druge.
Papirni novac izumljen je u Kini i to još u 7. stoljeću, a u Europi se počinje koristiti nekoliko stotina godina kasnije.
Društvena i politička situacija u 19. stoljeću s jedne strane odražavaju sliku prethodnih stoljeća, dok s druge strane najavljuju velike prevrate koji će se dogoditi kroz 20. stoljeće. To stoljeće je predstavljalo vjerojatno najturbulentnije razdob lje u ljudskoj povijesti: dva svjetska rata, nevjerojatan tehnološki razvoj, brza smjena društvenih sustava itd. U tom razdoblju većina zemalja vrijednost svoje valute određuje prema američkom dolaru, čineći ga tako neslužbenom svjetskom valutom.
Papirni je novac donio prevagu nad kovanim, a u drugoj polovici 20. stoljeća, zbog razvoja tehnologije, u uporabu je ušao i elektronski novac.
Na području naše županije brojna su nalazišta novca prošlih vremena, posebno iz rimskog razdoblja. Numizmatička zbirka muzeja Vrata Bosne posjeduje oko 15 000 različitih vrsta novca iz cijeloga svijeta.
U franjevačkom samostanu u Tolisi pored keramike, jedan od najzastupljenijih arheoloških predmeta čine fibule. Zbirka fibula muzeja Vrata Bosne jedna je od najvećih u Bosni i Hercegovini, budući da sadrži preko 100 primjeraka. Njen značaj posebno se ogleda u broju tipova i varijanti. Fibula je u prošlosti služila kao pomoćno sredstvo za pridržavanje odjeće na ramenu ili prsima. Tek je pronalaskom dugmadi, u 8.stoljeću, uporaba fibula postala rjeđa, ali je kao dio nakita ostala prisutna do danas.
Svi primjerci u muzeju potječu s prostora Bosanske Posavine i u samostanski su fundus dospjele kao rezultat slučajnih nalaza i poklona pojedinaca.
Najstariji poznati primjerci fibula potječu iz brončanog doba. Njihova proizvodnja i uporaba bila je neodvojivo povezana s načinom odijevanja u klimatski hladnijem podneblju. Brončanodobne fibule su bile jednostavnog oblika i predstavljale su samo jednu elipsoidnu savijenu iglu. Kroz kasnije razdoblje ovaj oblik je mijenjan, pri čemu je dobivao sve više ukrasnih elemenata. Rezultat toga je bio da su u antičkom, kasnoantičkom i razdoblju seobe naroda fibule dobile i vojni, društveni, ekonomski te religijski značaj.
Različiti oblici uvjetovali su da tipološki i kronološki fibule dijelimo na kasnolatenske, lučne, predaucissa, aucissa, fibule s dvije igle, nertomarus, galske, prstenaste, omega fibule, lukovičaste, križne, sidraste, pločaste, emajlirane, koljenaste, zoomorfne, fibule podavijene stope, T – fibule s oprugom i sa šarnirom.
Umjetničko i kulturno naslijeđe franjevaca koji su djelovali u župi i samostanu u Tolisi veliko je i hvalevrijedno. Nastaje od osnutka kapelanije 1784., odnosno župe 1802.godine.
Na temelju očuvanog arhiva i zabilješki pojedinih franjevaca, najviše podataka o eksponatima donosi bilježnica u obliku knjige imena Trošak milostinje oltarske. U njoj se nalaze podaci o nabavci i radovima sakralnih predmeta tijekom 19.stoljeća.
Postoje još dva popisa muzejskih predmeta koji se čuvaju u arhivu. Prvi popis je sastavljen 12.siječnja 1988. i ima četiri stranice. Na njemu se nabrajaju dostavljeni predmeti koje je samostan predao na izložbu Sarajevska zima 88. Izložba je obuhvatila najdragocjenije predmete franjevačkih samostana u BiH. Drugi popis Muzealni predmeti u samostanu Tolisa sačinjen je iste godine 5.studenoga i najvjerojatnije ga je načinio pokojni fra Kruno Pejičić.
Prema tom popisu navedeni su sljedeći predmeti koji pripadaju sakralnoj zbirci:
Najraniji primjerci crkvenog tekstila potječu iz 17.stoljeća. Na izložbi u Sarajevu 1988. bilo je pokazano pet misnica. Muzej, uz tri misnice koje su izložene u vitrinama, posjeduje velik broj misnica, dalmatika i pluvijala.
Među umjetnički vrijedne misnice spadaju:
Fosili, u narodu poznatiji kao okamine, su ostaci ili tragovi životinja, biljaka ili drugih organizama koji su živjeli u geološkoj prošlosti i sačuvali se u zemljinoj kori. Najčešće ih nalazimo u sedimentnim stijenama, kao što su vapnenci, lapori ili pješčenjaci, koje nastaju taloženjem u morima, jezerima i močvarama.
Fosili nam govore kakav je život bio nekad i kako se mijenjao, gdje je bilo kopno ili voda, kakav je bio raspored kontinenata u pojedinim fazama geološke prošlosti i još mnogo toga.
Najbrojniji fosilni ostaci sisavaca ledenog doba u BiH nađeni su u sjevernoj Bosni u primarnim naslagama, te u naplavinama rijeke Save i njenih pritoka.
Jedan od najimpresivnijih predstavnika toga doba bio je vunasti mamut (Mammuthus primigenius) koji je živio u vremenu od 150 000 do prije 10 000 godina. Mamuti pripadaju velikoj skupini rilaša (Proboscida) od koje danas žive samo dvije vrste: afrički i indijski slon. Zajedno s mamutima tim su se krajevima kretali stepski bizoni (Bison priscus), golemi jeleni (Megaloceros giganteus), vunasti nosorozi (Coelodonta antiquitatis) i divlja goveda (Bos primigenius), životinje koje su izumrle krajem ledenog doba i neke vrste, kao na primjer sob (Rangifer tarandus), los (Alces alces), crveni jelen (Cervus elaphus) i mošusno govedo (Ovibos moschatus), koje i danas nastanjuju ledene prostore Kanade, Grenlanda, Skandinavije i Sibira.
“Volim ove slučajne nezaboravne uspomene koje me nasmijavaju bez obzira na to što mi se trenutno događa.
Iako su krajem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća, ormari bili malobrojni, oni su, uz curske sanduke, bili prave male riznice raznovrsnoga pribora (vretena, preslica, igala, konaca, mulina, srme, dugmadi, kudjelje, povjesma, đerđefa, počama, mustri, ukrasnih perli, šljoka, zrnjica itd.) i materijala (lana, konoplje, pamuka, vune, kupovnoga platna).
Navedeni materijal služio je za izradu odijela za svakodnevne i svečane prigode, raznovrsnih pokrivala i svega onoga što je čovjeku trebalo u raznim životnim situacijama. Gotovo svaka kuća imala je vlastitu malu tvornicu koja je izrađivala sve što je određenoj obitelji bilo potrebno za odijevanje, spremanje ljetine, rad u polju, rođenje, udaju, ženidbu i sprovod.
U etnografskoj zbirci muzeja, uz pojedinačne predmete, prikazani su:
Samostan posjeduje vrijednu umjetničku zbirku starih slika, koje su prikupljene kupovinom, nasljeđem i poklonom poznatih (npr. Đakovački biskup J. J. Strossmayer) i nepoznatih darovatelja. Većina slika nalazi se u ostavi novog samostana, dok je manji dio izložen na zidovima samostanskih prostorija. Manji dio slika je obnovljen i to uglavnom one koje su pripremljene za izložbu Sarajevska zima 88.
Iz zbirke starih slika posebno su značajne: Portret fra Augustina Miletića, ulje na platnu iz 1802., Sveti Jeronim, ulje na platnu s početka 19.stoljeća, Stigmatizacija sv. Franje, ulje na platnu, 19.stoljeće, Gospa s djetetom Isusom I, II, III, ulja na platnu iz 18.stoljeća, Krštenje Kristovo, ulje na platnu, 18. – 19. stoljeće., Krunjenje Marijino, ulje na drvu, nastala u Rimu u drugoj polovici 19.stoljeća, Smrt sv. Katarine, ulje na drvu, dar biskupa J.J.Strossmayera u prosincu 1884.godine, Uskrsli Krist, nastala u Veneciji u 18.stoljeću, Sv. Barbara, ulje na platnu, 19.stoljeće, Jelena Križarica s biskupima, ulje na platnu iz 19.stoljeća, Sv. Franjo, ulje na platnu iz 19.stoljeća, zatim Postaje križnoga puta (četrnaest slika) iz 1764. godine koje je za župnu crkvu nabavio fra Ilija Starčević 1827.godine i dr.
Pored ovih vrijednih slika, samostan posjeduje i velik broj slika modernih autora iz 20. i 21. stoljeća (preko 500), te veliki broj kiparskih uradaka od kojih je vrijedno istaknuti brončani kip Blažene Djevice Marije postavljen u dvorištu crkve, rad akademskog kipara Slavena Miličevića, brončani kip sv. Ante Padovanskog, rad istog kipara, te kip sv. Franje, rad akademskog kipara Petra Dolića.
Nastanak samostanske knjižnice vezan je uz osnivanje župe (1802.) kada su franjevci ovoga kraja počeli sustavno prikupljati potrebnu literaturu, koja im je bila korisna u njihovom odgojnom i pastoralnom djelovanju.
Budući da su franjevci bili svjesni da pisana riječ treba služiti puku, nabavljali su i čuvali veliki broj djela namijenjenih vjerskom odgoju i obrazovanju puka i samih franjevaca.
Osnivanjem prve pučke škole u Bosni i Hercegovini, koju su osnovali fratri upravo u Tolisi (fra Ilija Starčević 1823.godine) potreba za knjigom bivala je sve veća.
Sadržaji djela u samostanskoj knjižnici su vrlo raznoliki, od religiozne pa sve do profane i stručne literature. Najveći dio čine: svetopisamske i teološke knjige, liturgijske knjige, knjige crkvenog prava, povijesti Reda i Crkve, molitvenici, pjesmarice, poučni priručnici, zatim propovjednička i hagiografska literatura, rječnici, gramatike, pravopisi, knjige iz područja raznih znanosti, leksikoni i druge knjige.
U knjižnici se izloženo nalazi oko 10 700 starih knjiga (iz 16.-19.st.) od kojih se posebni ističe Summa Angelica iz 1525.godine, a to je ujedno i najstarija knjiga i knjižnici.
U posjedu samostanske knjižnice ima još dosta vrijednih knjiga i rariteta od kojih vrijedi spomenuti Rječnik arapsko – perzijsko – tursko – latinski (Vienae 1780.) u četiri sveska, jedini potpun u Bosni i Hercegovini, Nauk krstjanski za narod slovinski od fra Matije Divkovića (starije izdanje tiskano između 1668. i 1707. i novije izdanje iz 1738.godine), Biblija (1651.) Povijest (1555.), Grčki i rimski pisci (1555.), Crkveno pravo (1576.),kao i mnoga prva izdanja knjiga brojnih bh. autora.
Knjižnica posjeduje različite kalendare i časopise. Neki od njih su: Bosanski prijatelj (1870.), Stadt Gottes (1840.), Novi prijatelj Bosne (1888. – 1894.), Starine (1869. – 1918.), Ljetopis jugoslavenske akademije (1918. – 1934.).
Od sačuvane arhivske građe posebno su vrijedne crkvene matice: Matice krštenih od 1750., Matice vjenčanih od 1750., te Matice umrlih od 1745. godine. Ostala arhivska građa počinje s 1762. godinom.
Obilna arhivska građa nalazi se u rukopisnoj ostavštini fra Martina Nedića, fra Bone Nedića, fra Ilije Ćavarovića, profesora i povjesničara fra Julijana Jelenića i drugih franjevaca koji su živjeli u ovom samostanu.
Odlukom Uprave Provincije, a u dogovoru s biskupom, Tolisa 1784. godine postaje kapelanija objedinjujući 12 sela. Prema Izvorniku (arhivu) kapelanija u svom osnutku nije imala kuću za stanovanje svećenika. Biskup Marijan Bogdanović podijelio je krizmu u Tolisi 1768.godine. Spominje se da je primljen u kućicu, sagrađenu za svećenika, vjerojatno blizu današnjega Spomen bunara.
Budući da je jedan dio kućice bio predviđen za službu Božju, poslužila je i kao prva kapela.
Nakon progonstva 1788.-1792. godine, sagrađena je druga kuća, o kojoj piše fra Ilija Starčević, koji je i sam u njoj stanovao. Fra Ambroža Živković je u sklopu kuće podigao kapelu koja je ostala do 1820. godine.
Odredbom Svete kongregacije za širenje vjere i potvrdom Uprave Provincije, 25.lipnja 1802.godine, među navedenim samostalnim kapelanijama i Tolisa se proglašava župom. Fra Ilija Starčević, kako i sam navodi u dokumentu kojega je napisao 21.srpnja 1819.godine, sagradio je novu i bolju (treću) župnu kuću koja je imala 6 manjih soba. Fra Blaž Pejić je 1820. godine podigao posebnu kapelu od materijala kojega je fra Ilija pripremio prije svoga premještaja u Kraljevu Sutjesku. Porastom broja vjernika raste i potreba za većom kapelom. Po povratku u Tolisu, fra Ilija odlučuje proširiti staru. Uz gradnju kapele nabavljeno je crkveno ruho, liturgijsko posuđe, križni put, oltar sv. Ilije i sv. Križa, te nekoliko slika.
Na provincijskom kapitulu 1855. godine, u Kraljevoj Sutjesci, određeno je da se uz druga navedena mjesta, i u Tolisi gradi župna crkva. Uz svo zalaganje biskup Šunjić nije uspio isposlovati odobrenje kod vlasti za gradnju crkve. Po dolasku u Tolisu 1861. godine, fra Martin Nedić dao se na pripremanje materijala. Zbog konstantnog odgađanja izdavanja traženoga fermana za izgradnju crkve od vlasti u Gradačcu, fra Martin se, preko austrijskih vlasti, obratio Carigradu. Uz pomoć konzula Jovanovića ferman je dobiven 24. ožujka 1864. godine (potpisan je u Carigradu koncem prosinca 1863).
Kamen temeljac postavljen je i blagoslovljen 17. srpnja iste godine. Gradnju crkve podupirao je i pomagao biskup Strossmayer. On je darovao dva pobočna oltara, raspelo i tri slike. Kao i župnu kuću, gradnju crkve vodio je Đuro Eichorn iz Osijeka po uzoru na staru isusovačku crkvu. Crkva je po svojoj arhitekturi trobrodna bazilika s dva zvonika lukovičastih završetaka. Planove za zvonike uradili su Dausch i Pietro Rimaldi. U unutrašnjosti crkve dva su niza stupova spojenih lukovima. Crkva ima dimenzije 58x20 m.
Iako se u njoj služilo od 1873. godine, u cjelosti je dovršena 1881. godine. U srednjoj lađi smješten je veliki oltar, a ostalih 5 oltara poredani su po pobočnim lađama. Prva dva pobočna oltara su od gipsa i dar su biskupa Strossmayera. Veliki i jedan sporedni oltar, te kor, sva vrata i prozore, oltarnu pregradnicu i ispovjedaonice rad su Ivana Tordinca iz Đakova, umjetnika koji je opremio i đakovačku katedralu.
Od 1911. – 1912. godine pristupilo se obnovi krova crkve. Kako je jedan dio drvene građe u crkvi počeo trunuti, tadašnji gvardijan, fra Grgo Došen, uspostavio je kontakt s arhitektom Josipom Vancašem, koji je trebao utvrditi stanje u crkvi i napraviti plan obnove. Osnovu te obnove preuzeo je Ivan Pimperl iz Zavidovića. U unutrašnjosti crkve sve je uklonjeno i masivni stupovi su zamijenjeni vitkijim. Crkva je i dalje trobrodna, pojedini dijelovi su učvršćeni armirano-betonskom gradnjom i dobila je bačvaste svodove.
Po završetku obnove crkva ima 17 velikih prozora, zvonike visoke 56 metara i kor saliven od armiranog betona. Broj oltara je isti, dva stara su sačuvana. Nabavljene su ispovjedaonice, nova propovjedaonica, klupe i dva zvonika. Zidove i strop crkve oslikao je Anton Huber iz Brunecka (Tirol). U konhi apside naslikano je Presveto Trojstvo, a pod njim BDM na nebo uznesena. Na polu-bačvastom svodu pred velikim oltarom medaljoni su sv. Petra i Pavla i slika Navještenja. Na zidu oratorija iznad sakristije je Posljednja večera po uzoru na onu Leonarda da Vincija.
U glavnim i pobočnim lađama u 44 medaljona prikazani su likovi Isusa, Marije i svetaca. Iznad oltara sv. Ante i sv. Franje naslikani su medaljoni s malim anđelima.
U Ljetopisu toliškog samostana 1 zabilježen je požar u crkvi 1917. godine, u kojem je izgorio glavni oltar i prilično uništio slike, orgulje i prozore koji su popucali. Obnova je uslijedila 1930. i 1935. godine. Zidne slike obnovio je Josip Pellerini iz Vinkovaca. Orgulje su popravljene 1930. godine. Isti slikar je naslikao novi Križni put koji je blagoslovljen 1931. godine. Iste godine u crkvu je unesen novi oltar kojega je izgradio Elektro Maruzzi, brat laik, iz Zagreba.
Za vrijeme gvardijana fra Pere (Perice) Martinovića pristupilo se rješavanju problema vlage i prokišnjavanja u crkvi, te potom umjetničkoj obnovi slika.
Za vrijeme fra Blaža Markovića urađeni su vitraji na prozorima crkve. Vitraje je uradio akademski slikar Vlatko Blažanović. Također su restaurirane freske u crkvi: Presveto Trojstvo iznad velikog oltara, te Posljednja večera. Restaurator je bio Željko Modrić, sa svojim pomoćnicima iz Zagreba.
Za vrijeme fra Marijana Miće Živkovića crkva je dobila cjelovitu fasadu, obnovljen je stari samostan za potrebe župe i muzeja i uređeno je crkveno dvorište.
Za vrijeme fra Marija Jurića obnovljen je glavni oltar, oltar sv. Ante i sv. Franje, te Gospin kip. Kupljene su nove električne orgulje za crkvu. Također je 2022. godine službeno otvoren Muzej Franjevačkog samostana Tolisa „Vrata Bosne“.
Ferman je datiran u Carigradu mjeseca prosinca 1863, nakon osam godina traženja.
"Imajući u rukama ferman, i nešto spremljenoga materijala, "uz pomoć Božju, a na čast Blažene Djevice Marije na nebo uznesene", 11. srpnja 1864. fra Martin Nedić, u prisutnosti mnogobrojnoga naroda i svećenstva, počeo je graditi crkvu, a 17. istoga mjeseca, u IX. nedjelju po Duhovima, blagoslovljen je i postavljen kamen temeljac."
*Vremeplov Bosanske Posavine, Fra Stanko Mijić, 228.
Želite posebne fotografije na posebnom mjestu?
Muzej Vrata Bosne je idealan za Vas!
Nove cijene ulaznica za posjetitelje muzeja!
